Papučki gorski masiv tijekom ljudske povijesti imao je značajnu graničnu ulogu u lokalnim i regionalnim razmjerima. Osim prirodne razdjelnice, činio je i onu psihološku u umovima ljudi koji su ga s vremenom naseljavali i posjećivali, no bio je isto tako i politička granica između različitih upravnih, državnih cjelina.
Neki znanstvenici mons Claudius zabilježen u Plinijevim zapisima iz razdoblja antike smještaju upravo na prostor današnjega Papuka i smatraju ga granicom između plemena Skordiska i Tauriska.
U srednjovjekovnim i ranonovovjekovnim ispravama nalazimo na različita imena kojima je nazivan. U lokalnom kontekstu, stanovnici koji su ga naseljavali i tamošnje institucije koje su uređivale administrativne poslove, u najstarijim sačuvanim ispravama oslovljavaju ga mađarskom inačicom slavenske riječi Sljeme, Szelemen. Ta riječ karakterizirala je najviši dio nekog uzvišenja, hrpt.
Sljedeće ime koje nalazimo zapisano u povijesnim vrelima a odnosi se na područje današnjega Papuka bilo je šireg lokalnog značenja, Požega ili Požeška gora, odnosno u latinskoj verziji mons Posega ili mons Poseganus. Na taj način nije ga oslovljavalo samo stanovništvo Požeške kotline za koje bi mogli u suprotnom slučaju reći da su ga svojatali, veći i kraljevski službenici, ali i stanovnici njegove sjeverne strane, odnosno oni koji su nastanjivali podravski prostor. Tako u ispravi Pečuškoga kaptola iz 1294. godine susrećemo mađarsku verziju imena, Posogahouosa, odnosno Požeški snježnik.
Nasuprot tome osmanlijski izvori, bilježe ga kao planinu Orahovicu ili orahovačku planinu, bez obzira bili pisani na njegovim južnim ili sjevernim padinama.
Ime koje danas nosi najveća slavonska gora, Papuk, vrlo je staro i veže se prvenstveno uz hidronim, rivulus Papugh. Potok toga naziva po prvi puta se spominje 1232. godine u jednoj ispravi, a protjecao je zapadnim dijelom gore. Po njemu je ime dobio okolini prostor, zatim najviši gorski vrh, a na kraju i cijeli gorski masiv.

Na prostoru Parka nalazi se veliki broj arheoloških lokaliteta i spomenika kulturno – povijesne baštine koji ukazuju na kontinuitet naseljavanja ovog prostora još od vremena mlađeg kamenog doba (neolitika). Prirodno bogatstvo osnovnih sirovina poput vode, drveta i kamena osiguravalo je povoljne životne uvjete, dok je brdovito područje pružalo utočište i hranu.

Prva naselja na otvorenom potvrđena su već u starijem kamenom dobu – neolitiku brojnim nalazima glačanog kamenog oruđa i rukom rađene keramike sopotske i starčevačke kulture (5500.-3500.pr.Kr). U arheološkim izvješćima se među ostalima navode i keramički nalazi linearnotrakaste kulture, pod čime se podrazumijeva korenovska kultura linearnotrakastog keramičkog kompleksa, koja je nastala na temeljima kasne starčevačke kulture.

U razdoblju bakrenog doba, eneolitiku (3500.-2200. pr. Kr.) nastaje nekoliko naselja koja se tijekom brončanog doba (2 300 – 800 pr. Kr.) utvrđuju i pomiču na vrhove i više obronke koji svojim strateškim položajem pružaju zaštitu i kontrolu prirodnih putova koji su oduvijek išli dolinama potoka. Potvrđena je mogućnost vizualne komunikacije među prapovijesnim visinskim naseljima, takozvanim gradinama. Tijekom starijeg željeznog doba (oko 800. do 400. pr. Kr.) nedaleko od današnjeg Kaptola razvilo se u europskim okvirima značajno kneževsko središte halštatske kulture.

NEOLITIČKI „MALI GRAD“ IZNAD POTOČANA
O iznimnoj važnosti Papuka za život ljudi još od prapovijesti govore nam tragovi ljudske naseljenosti još od mlađeg kamenog doba, neolitika (7000 – 3 500 pr. Kr.). Neolitičkim kulturama je za podizanje prvih trajnih naselja bila važna blizina vode, a sama naselja su smještena na ravničarskim ili povišenijim položajima kao što je naselje starčevačke kulture Mali grad iznad Potočana – na nižem predjelu gradine. Lokalitet je prepoznat i kao naselje kostolačke kulture – kulture bakrenog doba. Riječ je o klasičnom gradinskom naselju na brdu, a tragovi nadzemnih kuća i ostali nalazi uporabnih predmeta upućuju na vrijedno prapovijesno naselje.
Jedan od pokazatelja svakodnevnice na lokalitetu je slučajan nalaz keramičkog utega za drveni tkalački stan. Utezi su dokaz proizvodnje tkanine na drvenim vertikalnim tkalačkim stanovima. Konkretno su služili za napinjanje niti kako bi tkanina bila jednoliko izrađena.

BURNO METALNO DOBA

Prvo burnije razdoblje u sjedilačkom načinu života neolitičkih kultura donosi bakreno doba. Kulture bakrenog doba se temelje na uporabi kamena, ali i sve većoj uporabi metala za izradu oruđa, oružja i nakita. U razdoblju bakrenog doba (3 500 – 2 200 pr. Kr.) na Papuku nastaje nekoliko naselja koja svoje položaje odabiru papučke obronke.
Tijekom brončanog doba (2 300 – 800 pr. Kr.) naselja se utvrđuju i pomiču na više obronke koji predstavljaju povoljniji strateški položaj, obranu naselja, ali i kontrolu putova. Putovi su prolazili dolinama vodotokova pa tako i Požeškom kotlinom. Naselja su zbog svog visinskog položaja mogla vrlo lako kontrolirati te putove i međusobno vizualno komunicirati.
Brončano doba je razdoblje razvoja metalurgije – nalaz kamenog kalupa za izradu oružja (sjekire ili dlijeta) s brončanodobne gradine na Plišu. Mogućnost da se radi o kalupu za izradu metalnog oruđa ili oružja upućuje na radionice metalurške djelatnosti na Papuku.

VRH PAPUKA

Na nadmorskoj visini od 953 metra lokacija je poznata kao vrh Papuka, drugi najviši papučki vrh. Manje je poznato da je na istom mjestu arheološko nalazište – naselje kasnog brončanog doba. Nalazi se na istaknutom položaju, ima oblik gradine slično kao i ostale kasnobrončanodobne lokacije („Mali Papuk“ iznad Gornjih Vrhovaca i Pliš iznad Velike) s kojima je naselje na vrhu Papuka moglo imati dobru međusobnu komunikaciju. Zbog ograničenog prostora za naseljavanje naselje je vjerojatno bilo manjih razmjera i moguće sezonskog karaktera. Pronađeni keramički nalazi ukazuju na tipičnu kasnobrončanodobnu keramiku, a mogu se usporediti s keramikom iz naselja sjeverne Hrvatske, Bosne, Transdanubije.

VUČEDOLSKA KULTURA NA PAPUKU

Dobro je poznato kako je ishodište vučedolske kulture istočna Slavonija i Srijem (oko 3000. – 2450. god. pr. Kr.). Manje je poznata činjenica kako su i na obroncima Papuka pronađeni tragovi ove zanimljive brončanodobne kulture – na lokalitetima Vlastelinski vinograd i Mihalje kod Kutjeva, Gradina iznad Mitrovca, Kozjak kod Vetova, Baščice kod Lukača, Stari grad iznad Velike, te u Potočanima.

ŽELJEZNODOBNI RATNICI S KAPTOLA

Tijekom starijeg željeznog doba (oko 800. do 400. pr. Kr.) nedaleko od današnjeg Kaptola razvilo se u europskim okvirima značajno kneževsko središte halštatske kulture. Riječ je o kompleksu lokaliteta koje je najpoznatije po bogatim nalazima kneževskih paljevinskih grobova pod tumulima. Već je nakon istraživanja nekropole tumula na arheološkoj zoni Kaptol-Čemernica od 1965. do 1975. godine utvrđen europski značaj lokaliteta te je Kaptol dao ime cijeloj kulturnoj grupi starijeg željeznog doba. Arheološku zonu Kaptol-Gradci čini naselje s nalazima halšatske i latenske kulture te nekropola tumula. Ispod samog naselja evidentirano je oko 25, a do sad je istraženo 17 tumula. Lokalitet od 2000. godine sustavno istražuje Centar za prapovijesna istraživanja.
Bogate nalaze iz tumula čini konjska i ratnička oprema te oružje i obrambeno naoružanje poput grčko-ilirske i korintske kacige koji predstavljaju najsjevernije nalaze tog tipa kaciga u Europi. Željeznodobno društvo kaptolskog prostora dobro je prezentirano i nalazima keramike – žarama (urnama) i ostalim kompletima posuđa jedinstvenih oblika od kojih su neke ukrašene zoomorfnim ukrasnim protomama. Fine keramičke posude premazane su grafitom ili je grafit iskorišten kao dio smjese za izradu posuda što svjedoči o iskorištavanju još jednog papučkog resursa. Rudnik grafita s Papuka koristio se sve do sredine 20. st., a očigledno je predstavljao važan temelj moći i bogatstva ratnika s Kaptola u željeznom dobu.

Rimljani su međurječje Save, Drave i Dunava osvojili u vrijeme cara Augusta u posljednjim desetljećima 1. st. pr. Kr. i u 1. st. poslije Kr. Novoosvojenu provinciju nazivaju Panonijom i donose promjene u organizaciji uprave, gospodarskom razvoju i oblikovanju naselja. Papuk je sa svojom okolicom bio dio južnog dijela provincije Panonije, a od 1. do 4. st. na tom su prostoru izgrađena brojna naselja i seoska gospodarstva o čemu svjedoče slučajni nalazi.
O nepoznatom, a bogatom antičkom životu na južnim obroncima Papuka svjedoče i slučajni rimski nalazi u Biškupcima, Tornju i Dragi. Veća količina rimskog brončanog novca pronađena je prilikom iskapanja bazena u Velikoj, a rimski građevinski materijal prikupljen je i prilikom arheoloških iskapanja na Veličkoj utvrdi, ali i u Starom gradu Kaptolu. S područja Vetova ističu se tragovi antičke građevine s velikom količinom građevinskog materijala, ulomci keramike, jantarne perlice i brončane igle te nalaz nadgrobnog spomenika iz 2. ili 3. st.
Sva pretpostavljena naselja bila su povezana cestama koje su se vezale na glavne pravce – kroz Podravinu cesta Poetovio (Ptuj) – Mursa (Osijek) i Posavinu cesta Siscia (Sisak) – Marsunia (Slavonski Brod) – Sirmium (Sremska Mitrovica).

RIMSKE VILLE RUSTICE NA PAPUKU
Južno od Radovanačkog brda na arheološkoj zoni Štivanica-Zastranica tragovi rimskog građevnog materijala – kamena, opeke i mramora – upućuju na antičko naselje. Veće antičko naselje može se pretpostaviti i na položajima Kamenjača, Kruzi i Lučica s većom količinom antičkog građevinskog materijala. Na položaju Kruzi provedena su pokusna arheološka iskopavanja još 1976. godine kad su otkriveni su ostaci građevine vjerojatno ville rustice. Naselje se može datirati u 4. st. što potvrđuje bakreni novac Konstansa i Konstantina II. Na tom velikom arheološkom kompleksu utvrđeno je i postojanje rimske ceste pravca sjever-jug koja je vodila od spomenutog naselja prema nekropoli. Još 1922. godine otkrivene su rimske zidane grobnice na Radovanačkom brdu. Spomenuta nekropola velikog rimskog naselja vjerojatno se protezala do Velike gdje su 80-tih godina također otkrivene rimske grobnice s nalazima novca, staklenim bocama, keramičkim posudama i kopčama.

SREDNJOVJEKOVNE UTVRDE

„Čunjasti se je vršak Papuka ustobočio skoro usred Slavonije, stražeći stražu između dva srebrna pasa, Save i Drave. Ostaci starih gradina i kula po sjevernim i južnim kosama Papuka upućuju nas, da je zanimljiviji gorski položaj Papuka imao i svoju ne malu znamenitost u strategičnom smislu.“
(JULIJE KEMPF „Na Papuku“, Hrvatski planinar 1901/3)
O važnosti papučkog prostora, posebno u vrijeme nadiruće turske opasnosti, svjedoči velik broj srednjovjekovnih utvrda kojih većina potječe iz 13. stoljeća. Nedaleko od mjesta Orahovice nalazi se stari grad Ružica, vrijedan primjer gotičke i renesansne umjetnosti u ovom dijelu Hrvatske. U blizini Ružice nalaze se i ostatci Starog grada, a iznad sela Slatinski Drenovac ostatci starog grada Klaka. Nedaleko od naselja Kamenski Vučjak nalazi se utvrđeni grad Kamengrad, u Voćinu stari voćinski grad, a sjeverno od mjesta Velika ruševine starog Veličkog grada. U blizini su i slabo sačuvani Stražemanski grad te Pogana gradina kod sela Doljanovci. Svi nabrojani srednjovjekovni gradovi nalaze se u granicama Parka prirode ili u njegovom pograničnom području.
Osim utvrda na području Parka i njegovom pograničnom području nalaze se i drugi vrijedni spomenici kulturno-povijesne baštine: kaštel u Kaptolu, cistercitska opatija sv. Marije u Kutjevu i manastir sv. Nikole kod Orahovice te crkve sv. Mihovila u Stražemanu, sv. Augustina u Velikoj, sv. Petra i Pavla u Kaptolu, sv. Križa u Orahovici, sv. Georgija u Slatinskom Drenovcu i Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu

RUŽICA – UTVRDA, GRAD, DVORAC
U blizini Orahovice, iznad sela Duzluka, na obroncima Krndije koji se spuštaju prema ravnici na sjeveru, dižu se ruševine golemog drevnog grada: ostaci kula, tornjeva, prsobrana, strijelnica te zidova koji su ponegdje i do devet metara široki. Grad se zove Ružica… (Dubravko Horvatić, „Grički top i druge legende iz naših krajeva“)

Srednjovjekovna utvrda Ružica grad, jedan od najvećih srednjovjekovnih fortifikacijskih kompleksa u Hrvatskoj, nalazi se 2,5 km sjeverozapadno od Orahovice. Smještena između sjevernih obronaka Papuka i Krndije, južno od sela Duzluk, ova utvrda površine 8000 m2 zauzima hrbat na visini od 378 m, pristupačan samo s južne strane.

Prvi spomen Orahovice nalazi se u ispravi kralja Andrije II. iz 1228. godine koja navodi posjed „nobilium de Raholcha“. Pretpostavka je kako je današnji naziv Ružica grad i Orahovica izveden iz ovog oblika imena srednjovjekovnog posjeda. Svoj vrhunac i puni sjaj Ružica grad dosegnuo je u vrijeme mačvanskog bana i erdeljskog vojvode Nikole Iločkog ( †1477.) i njegovog sina Lovre Iločkog ( †1524.), mačvanskog bana i ‘’bosanskog hercega’’. Osmanlije su osvojile utvrdu 1542. godine pod vodstvom Muratbega. Nakon protjerivanja Osmanlija 1685. godine, Ružica grad ostaje ruševina. Službeni carski popis iz 1702. godine donosi opis utvrde bez krova, koji je očuvan jedino nad dvorskom kapelom.

Posljednji konzervatorski i arheološki radovi izvedeni na Ružici gradu obavljani su od 1966. do 1990. godine. Obilan arheološki materijal s tih istraživanja obuhvaća kasnogotičku i renesansnu arhitektonsku kamenu plastiku, predmete od metala, keramike, kosti, stakla te pećnjake. Osobito su brojni i raznovrsni nalazi svakodnevnih uporabnih predmeta, različitih alata i oruđa, oružja poput strijela i buzdovana, mačeva i oklopa, dijelova pušaka, kamenih kugli za topove ili katapulte, konjičke opreme, lokota, ključeva, svijećnjaka, pribora za jelo, okova i pribora za pisanje. Također su brojni nalazi keramičkog posuđa, od grube uporabne keramike sve do fine renesansne oslikane keramike uvezene iz Italije, turske keramike, majolike i kineskog porculana.

STRAŽEMANSKI GRAD
„Korak za korakom, al nam za tren zape oko na hrpu neobična kamenja nalik na kakovu mogilu. Na prvi pogled vidiš , da je tu nekoć bio zid. Eto pred nama „tužne slike pozorišta tužna“, eto sjenke nekadanjega grada Stražemana, koji današnji puk zove Stražengrad „
(JULIJE KEMPF „Na Papuku“, Hrvatski planinar 1901/3)
Utvrda Stražeman smještena je na udaljenosti od oko 3 km sjeverno od mjesta Stražeman koje se u srednjevjekovnim povijesnim izvorima spominje kao Stražemlje. Utvrda se nalazi na brdu karakterističnog toponima Grad, na 584 m nadmorske visine. U razdoblju između pada Požege i pada Kamengrada, između 1537. i 1539. godine, pod Osmanlije je dospjela i stražemanska utvrda, iako o tome nema sačuvanih izravnih povijesnih podataka.

KAMENGRAD
„Vraćajući se posjetimo gorostasne ruševine Kamengrada, njekoč svojine Zapoljskih. A onda krasnom cestom kroz šumu crnogorice do Voćina… Pokajat se ne će lje nitko, tko zadje u naše gore!“
(Gjuro Szabo „U gore ravne Slavonije“, Hrvatski planinar 1910/8)

Ruševine srednjovjekovne utvrde Kamengrad nalaze se na Papuku, iznad Kamenskog Vučjaka, udaljene oko 13 km od Voćina. Utvrda je sagrađena na nepristupačnom mjestu, na nadmorskoj visini od gotovo 612. Pretpostavlja se da su prvi graditelji utvrde bili braća Filip i Lovro, požeški župani iz roda Rad potkraj 13. stoljeća. Utvrda Kamengrad je u više navrata mijenjala vlasnike počevši od Nikole Treutala, Petra Čeha Levanjskog, Ivana Zapolje, pa sve do obitelji Tahy. Osmanlije su nakon osvajanja grada 1539. godine u njemu postavili svoju stalnu posadu.

VOĆINSKI STARI GRAD
„Sva je prilika, da je voćinski kraj u 12. st. spadao Templarima, kojima je godine 1199. hrvatski ban Benko darovao veliki posjed Vašku s crkvom sv. Martina, gdje podigoše svoj samostan. Kasnije su Templari taj posjed odstupili zagrebačkom biskupu Stjepanu(1230.) za drugi posjed zvan Rasek… Nije možda neosnovana predaja, da su Templari sagradili i voćinsku crkvu, a moguće i samostan do nje“ (E. Laszowsky 1923.)
Utvrda je smještena na 300 metara nadmorske visine nedaleko od dobro poznate kasnogotičke voćinske crkve Pohođenja Blažene Djevice Marije. Prvi spomen Voćina datira se u rano 13. st. pod imenom Athyna. Moguće je da se utvrda („tvrdi grad“, „castrum“) iznad samog naselja gradi već u tom prvom naraštaju roda Aba koji su posjedovali utvrdu.

U drugoj polovici 15. st. kao vlasnice voćinskih posjeda navode se Katarina i Eufrozina Iločka, kćeri Nikole Iločkog. Sama voćinska tvrđava se spominje u izvoru iz 1490. u ugovoru između kralja Vladislava II. Jagelovića i hrvatskog hercega Ivaniša Korvina. Krajem 15. st. gradi se i franjevački samostan i crkva podno utvrde, to razdoblje ekonomskog procvata Voćina kad se redovito spominje kao oppidum, odnosno trgovište.

„U staklani izrađujem svakovrsne staklene predmete: staklene čaše i boce,
čašice i bočice za lijekove, a osim toga izrađujem i prozorsko staklo. Čitava
moja proizvodnja namijenjena je domaćem tržištu, moju robu prekupljuju
u većem broju mnogi staklari i trgovci staklenom robom, prodajući je na
sajmene dana na godišnjim i mjesečnim sajmovima…“

(Ivan Gasteiger, vlasnik staklane na Jankovcu
u pismu Virovitičkoj županiji 1807. godine)

Tijekom 19. stoljeća iz seljačkih manufaktura nastaju nova poduzeća. Pretežno se osnivaju staklane, s obzirom na bogatstvo papučkih šuma i mogućnost paljenja pepeljike i pronalaženja bjelutka potrebnog pri izradi stakla. U drugoj polovici 19. stoljeća područje Papuka bilo je poznato na europskom tržištu upravo po proizvodnji prvorazrednog stakla u tamošnjim šumskim staklanama. Kad bi se jedan od energenata, potreban za dobivanje stakla, iscrpio ili kad bi se ugasile zbog konkurencije osnivale bi se na drugim mjestima gdje su opet imale potrebne zalihe za proizvodnju. Veliko bogatstvo za staklane predstavljale su papučke bukove šume. Kako bi dobili staklo potreban je pepeo bukovog drveta koji se dobivao kuhanjem u kotlovima i izluživanjem istog te nastaje pepljika – potaša (kalijev karbonat). Osim pepeljike u proizvodnji se koristio kvarcni pijesak te karbonati tj. vapnenac čijim se pečenjem dobije živo vapno.

Prva staklana je započela s radom 1801. godine na Jankovcu kad je staklarski je poduzetnik Ivan Gasteiger zakupio današnji Jankovac. Gasteiger je i sahranjen na jankovačkom groblju gdje se i danas nalazi njegov nadgrobni spomenik. Majstori staklari iz Češke, Njemačke, Austrije i Mađarske su na današnjem Jankovcu podigli naselje, majstorske radionice, skladišta, kapelicu i groblje. Jankovački staklari nakon nekog vremena završnu proizvodnju sele u Slatinski Drenovac iz kojega je bilo lakše distribuirati staklo. Proizvodnja se napokon ugasila 1841. godine.

Staklanu na Jankovcu je zamijenila staklana bečkog trgovca Josepha Lobmeyera na Zvečevu koja započinje s proizvodnjom 1842. godine. Staklana na Zvečevu nudi i nove luksuznije proizvode poput uljanica od puhanog stakla i cilindrične čaše s motivima iz seoskog života i monogramima vlasnika te kristalne čaše i lusteri. Staklana svoje proizvode izlaže na Gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1873. i na međunarodnim smotrama u Beču, Philadelphiji i Trstu.

Između 1868. i 1875. godine u Dubokoj djeluje staklana poduzetnika Trnike. Staklana na Zvečevu je predstavljala veliku konkurenciju maloj dubočkoj staklani sa oko četrdeset radnika. No proizvodnjom obojanog stakla izvrsno je prolazila na tržištu.

Proizvodi papučkih staklana mogli su u drugoj polovici 19. st. zadovoljiti domaće potrebe. Ipak, početkom 20. st. dolazi do stagnacije u proizvodnji i napokon gašenja proizvodnje
Po svemu sudeći staklo proizvedeno na Zvečevu (i drugim slavonskim staklanama) moglo je u drugoj polovini 19. stoljeća zadovoljiti domaće potrebe. Početak novog stoljeća donosi stagnaciju pa i gašenje proizvodnje koja se više ne uspijeva suprotstaviti konkurenciji stranih staklana. Njihovo jeftinije i stoga dostupnije staklo počinje dominirati tržištem.